Zagonetači su i pjesnici (19) – ILIJA OZDANOVAC

 

DA SAM BAR ... 

Eh,  da sam bar pjesnik

Pa da ovo naše znam pretočiti u rime

I da svakim stihom

Naslikam tvoje lice ili barem ime!

 

Da ti kažem onda

Kako je ljubav samo mreža osjećaja

U koju se naivni zapletu

Brzo ulete, a ne znaju naći put do kraja.

 

A nama je uspjelo, eto,

Sve Haribde i Scile bez posljedica  proći

I godinama unatoč

Još se radujemo svakom danu i noći ...

 

I još se, kao nekad,

(Ma sjeti se samo onih naših dana)

Nadam da ćeš doći

I tražiti malo  mira  u kutu mojih usana.

 

A ruke će, naravno, tada

Zagrliti tebe, to drago, dugo željeno  moje

I za sve baš me briga

Jer samo to što tebe imam, meni dovoljno je!

 

MA, IMA SREĆE ...

Ma ima sreće

Samo se ponekad tako dobro skrije.

Mada ju većina

Tražeći godinama još pronašla nije!

 

Ma ima sreće,

Ali je samo rijetki tek znaju pronaći,

dok niti ne slute

Da se samo dušom ona može dotaći.

 

Ma ima sreće

I tu je, k'o plaha  ptica na granu će stati,

Ali i odlepršati  nenadano

Ako je na vrijeme ne znamo  prepoznati!

 

Ma ima sreće

U kaplji kiše što s proljeća pljuskom pada

I u mirisu cvijeća

Što jutrom ispija opoj rose  zelenih livada.

 

Ma ima sreće

Baš u  svakom kutku duše dobre volje

Kad misliš kako dalje

Tu  negdje se smiješi i čeka te ono bolje.

 

xxx

Ne želim biti točka na kraju rečenice

tamo gdje  sve skonča i sve  završava,

jer moje je srce još živo poput ptice

što nebu hrli u prostranstva plava.

 

I neću biti karika koja nedostaje

u tom vječitom lancu života i smrti.

Hoću živjeti svu ljubav i osjećaje

i nešto značiti na toj beskrajnoj crti.

(iz knjige „Umirujući rimujući stišići“, Privlaka, 2019., str. 8)

 

MALO DRUGAČIJE, AL' NAŠE!??

Pioniri maleni, kad su bili mali

Za Titu su pjevali , ništa nisu znali.

Sad kad su porasli ,Tite nema više,

Ostale im „zasluge“  i tu se sakriše!

Pa sad nama pamet sole,

A  Hrvatsku kao vole,

Jer ne mogu bez tih kuna

I kojekakvih tajkuna!

Dokle više licemjera

( što ih netko ne potjera?)

Oni nama gaće kroje

Kao nikog se ne boje!

A Hrvatsku razapeše

I još nam se pritom „smeše“,

Jer baš, eto, oni znaju

Kako „ za dom“ prepoznaju!

I kada je gusto bilo

Čuvali su svoje krilo

Svi postaše dijaspora

Jer zemlju se branit' mora!

Pa je bilo lakše tamo

U Frankfurtu, to svi znamo,

Biti žrtva, izbjeglica

Ili čovjek sa dva lica.

I danas se sjete rata

A čudna ih jeza hvata.

Jer gdje li su tada bili

I što su nas ostavili?

Sve je prošlo, evo njih

(Najteži mi ovo stih!).

Branitelji, ma bez greške,

Svi imaju „rane teške“.

Pa uzeše benefite

Tuđim perjem sad se kite

Sve je vitez do viteza

Od savjesti što ne preza.

Uhite nam generale

I čuj ovo, još se hvale,

Da Hrvatsku vole jako

I da mora biti tako.

Čudni neki partizani,

Sve junaci odabrani.

Što mogaše,  pokradoše

Dok   za Minhen svi odoše!

I vuk nekad dlaku mijenja

Kod njih nema sažaljenja

Pa nas lome, pa nas gaze,

Al'  čuvaju svoje staze.

Stog čuvaju svoga „tatu“

Kao pin na bankomatu

Pa ne daju, ma baš nikom

I  brane se  samo vikom.

Jer što da se sruši mit

Gdje će li se onda skrit'?

A danas ih je  sramota

(Što se to po glavi mota)

Kako li će svome sinu

Objasniti domovinu?

 

NEMOJTE, MOLIM VAS

Moja prošlost i sve ono iz devedesetih

Ispisana je zauvijek, krvlju, na jednoj

Danas zaboravljenoj, Vukovarskoj cesti!

(Pjesmarica „Da se ne zaboravi“, str. 30 i 31)

Stihotvorac