Zagonetači su i pjesnici (28) – IVAN GORAN KOVAČIĆ

 

JUTRO

U polju pjeva kosa u rosi

i mekana trava plače,

a vjetar miris jagodâ nosi.

Svjetlo biva sve jače.

 

Magla se dijeli od dremljivih šuma

i bleji svileno janje.

Miris sijena ide vrh polja i druma –

potok se smije kroz granje.

 

Pod suncem u zlato žito se tali,

obrovom stazica bježi.

Putuju srcem jutarnji vali,

selo se moje sniježi …

 

TRGATVA

Trgàli so grozd po grozd i gnjeli,

Popevàli trgači vesèli.

A v meme je toga šuméla

Ko prazna obrâna grana:

To naša so srca, o draga,

Zgnjetèna i potrgâna!

 

I v lajte glibòke grođe so deli

Trgači mladi, jako vesèli.

I do laktôv roke im gole

So bile plave, krvâve.

Mužari z bregôv zagrmèli.

Zgažène so loze i trave.

 

Odnesli so grođe. Glasi vesèli

Po poté strme se razletèli.

Ní grođa, tebe ni nikòga.

Dalek so tice. Skri lice!

Slatka čehùlja, grenka toga.

Bolí popêvka trgačìce.

 

ZALEPRŠO SNIJEŽAK ZRAKOM

Zalepršo sniježak zrakom,

pobijelio do i hum,

i pokrio male kuće,

zagrlio plaštem drum.

 

Tu i tamo trag je koji;

ptica, srna, zec i vuk,

potrčali niz brežuljke,

pobunili sveti muk.

 

Malo zvonce na brežuljku

ustavilo srebren glas,

šuti – skoro zajecat će,

kad se rodi zemlji spas.

 

Djeca vrište od veselja:

“Eto meka snijega svud,

potrčimo, zamočimo

u njeg ruku, noge, grud!…”

 

I voze se, sanjke lete –

u ljetu bje samo san;

i meklji im sniježak jeste

i ljepši je zimski dan…

 

A sunce se milo smješka,

motri djecu, brijeg i dol:

“Gledaj, kako smijeh se ori,

nestao je ljudski bol!…”

 

A sniježak pada, pada,

posjetit će on i grad.

Pa i tamo buji, vrije

zimski život svjež i mlad!…