utorak, 25. veljače 2020.

Osmislio i narisao: MM




(Mladen Marković, Feniks broj 655, 13. II. 2020., str. 62 i 63)

Bjelinaš

Broj komentara: 5:

Mandrak kaže...

Jest, priznajem da sam ja sve ovo napravio. :P

Planirao sam da malo više crtam ove godine (a što više crtam, bolje mi ide), mada ne znam koliko ću od planiranog realizovati. Ovog meseca sam imao dosta vremena pa sam napravio malo veću količinu enigmatike nego obično, a neke radove sam i ilustrovao. Doduše, nisam baš sve poslao jer kad otpremim previše, dolazim u opasnost da se jedan deo radova zatrpa/zaturi/izgubi. Uz to, nemam ni neku vajdu od toga jer se tamo vrlo prilježno trude da mi slučajno ne naprave honorar od koga bi me bolela glava (tako me Pera i Rajko uvek uredno izbacuju iz trećeg mesečnog broja, to biva 2 puta godišnje, a onomad na 100 strana u Super Feniksu nije bilo mesta ni za jedan moj skandi par, valjda da slučajno ne zaradim fiktivnih i velelepnih 200 eura koje ću možda dobiti za godinu dana, a možda i nikad).

Elem, ako me već u martu ne spreče obaveze, serija radova sa karikaturama "Rođeni na..." će dobiti najmanje 10 nastavaka. Već sam poslao radove za Dan žana (Petra Kvitova & Aidan Quinn), a napravio sam i par za Dan šale (Susan Boyle & Ivano Balić). Molim da mi niko ne mazne ideju. :P

Nedjeljko Nedić kaže...

Ma ti si rođeni crtač. Prebaci se na stripove!

Glede preskakanja, ne sjećam kada je izašao Feniksov list u kojem nije bilo tvojega rada.

Mandrak kaže...

A, pa ne sarađujem sa preskakačima :) Ja sam principijelan tip, ili radim, ili ne radim, ili me skroz ima, ili me skroz nema. Uz još samo par saradnika, ja njima držim rang i bilo bi nelogično da me tretiraju kao da sam nađen na ulici, pa kao... aj ovde ćemo da ga ubacimo, a ovde nećemo jer nema mesta. Saradnja kao saradnja uvek podrazumeva obostranu korist, a ja ne bih imao nikakvu vajdu ako bih sa 10 elitnih sastava zaradio ponižavajući honorar (nažalost, ne mogu da kažem i dobio, jer to se nikad ne zna). To je beslovesno, ni klinički lud čovek tako ne bi radio. Sve što sam naučio o hrvatskoj enigmatici, sve što sam smislio, dostigao, postigao itd. - sve sam dao njima. I sve im i dalje dajem. A to nisam morao, mogao sam da se držim srednjeg kursa ako smo već ostvarili nekakvu saradnju. Da sam izabrao zlatnu sredinu, onda bi bilo ok da me nekad ima, nekad nema.... jer ako ima boljih, oni i treba da imaju prednost.

Btw, ne volim stripove, a i generalno, crtanje me zamara. Crtam samo kad mi se crta, ne bih mogao to da radim po diktatu ili profesionalno. Ponekad mi se na FB - u javljaju neki ljudi (zapravo, poslednjih meseci prilično često) i traže da im uradim crtež za pare... ali to uglavnom odbijam. Em mi je naporno, em nikad nisam siguran šta sam uradio ako nisam video čoveka uživo. Bilo mi je samo bitno da nađem svoj specifičan izraz, da se moja karikatura na prvi pogled može prepoznati, a jasno je da tehnički ne mogu da se merim sa ljudima koji su školovani likovni umetnici.

Nedjeljko Nedić kaže...

A ja zaboravio napisati ovo: Ne dao Bog da ova iz gornje križaljke ponovno zapjeva hrvatsku himnu.

Mandrak kaže...

A, ja sam napravio i križaljku na tu temu. Lepo se Josipa uklopila sa himnom, bar kad su slova u pitanju. :)

Što se izvedbe tiče, to je već diskutabilno. Državne himne se, u principu, ne stilizuju na tako osoben način. Himna treba da dopre do većine državljana, što će reći: treba da bude jednostavna i poznata, a umetnici poput Josipe se obraćaju vrlo uskom krugu ljudi koji vole njene bizarne inovacije. Ojektivno: ta himna je izvedena na nepostojećem jeziku (bukvalno je nemoguće razabrati ni 20 % teksta u njenoj izvedbi, kao da je pevala Kineskinja koja je tek počela da uči taj jezik), a i melodijski je razuđena do neprepoznatljivosti. Uz sve to, vokalno je bila ispod svog nivoa, ni blizu vitruoznosti koje bi opravdalo takvo izmotavanje.