I blogogazda ponekada napiše
pokoju pjesmu. Počeo sam još 1981.-82. na služenju vojnoga roka u
Jastrebarskome. Pišem ih i dan-danas, ali vrlo rijetko, pa ih imam svega 50-ak.
Objavit ću ih jedanputa u zajedničkoj stihozbirci.
MOJ BOŽIĆ U JNA
Jastrebarsko kod Zagreba.
Petak je popodne.
Pljušti iz neba i zemlje.
Idemo na taktičku vježbu.
Ja sam u napadu.
Padam i dižem se
i tako nebrojeno puta.
Nigdje mojega Šimuna Cirenca da mi pomogne.
Svršavam mokar do gole kože,
blatnjav od glave do pete
i s puškom koja ne može opaliti.
A bio je Božić
Ljeta Gospodnjega 1981.
ONA
Sretoh ju u prvome razredu gimnazije
i otada voljeh samo nju.
Koliko susreta,
toliko čežnja,
jednako toliko želja.
I došla je i ta noć.
Njezina bujna smeđa kosa,
tople grudi,
naši vreli poljupci
i uzavrele strasti.
Čak i danas kada se sjetim nje
obuzme me sjeta.
Pitate: „Zašto“?
Bila je to moja prva ljubav!
MI PLEŠEMO
Mladi smo,
nemamo novaca,
slušamo rock,
zadirkujemo djevojke
i maštamo ...,
zbilja najviše maštamo.
Kako je lijepo biti na krilima mašte!
ONA PRAVA
Bilo je dovoljno svega nekoliko minuta
i shvatih – ona bi mogla biti ta.
Prođe godina, a ona je čekala.
Sjetih se njenih bijelih naušnica,
rekoh joj samo: „Zdravo“! i
razbukta se oganj.
...
„Bit ćemo samo dobri prijatelji – reče,
treba imati prijatelja i među ženama“!
MOJA MAMA
Rodila me je u poznim godinama,
Boga je molila za jednu curicu,
a dobila je još jednog muškodana,
iako je već imala četvericu.
U bešiki me je povazdan ninala,
po noći u naručju nosila,
revao sam iz svega grla
kada bi me od umora spustila.
U školu kad sam pošao,
za prepoznati nisam bio,
majci sam svojoj pomagao
i posve sam se promijenio.
Meo sam, čistio i prao
poput njezine nerođene kćeri,
posla se nisam bojao
jer pomagao sam svojoj materi.
Nikada se nismo posvađali,
hitrom slugom me je zvala,
jedno smo drugom vjerovali
ja i moja draga mama.
Umrla je u še'set petoj,
teške su ju brige morile,
vrlo često razmišljam o njoj,
ljubimicom svemoćne Božje sile.
Zemaljskih se zala klonila,
dobrota je iz nje zračila,
nebeskom rijekom kad je zaplovila
shvatih koliko mi je značila.
Odavno više nismo skupa,
u raju teške rane liječi,
i sad mi srce jače zalupa
kad se sjetim njezinih riječi.
ISTINA
Pjesnik nisam, no ipak
sricat ću stihove dok živim
onako u mome stilu
nevješte i jednostavne.
Malo će ih biti veselih,
a mnogo tužnih i sjetnih,
jer i život je takav!
Stihotvorac
Broj komentara: 5:
Uvijek volim pročitati stihove posvećene MAMI.
Iako mi je mama umrla još 1987., zbog čega nisam bio na SZOJ-u u Sarajevu, ova pjesma je novija. Inače, ja pjesme pišem isključivo kada sam lošega raspoloženja, a to je vrlo rijetko. Zato ih i nemam mnogo.
Treba imati posebnu inspiraciju da se trenutno stanje duha i raspoloženja pretoči u riječi.
Nedjeljko, jesi li sastavio dosta stihovnih zagonetaka?
Lijepo pokazivanje i ovog talenta. (na orijentacijskom smo uz ostalo pretrčali i cijelu bivšu vojarnu u Jaski, cilj i proglašenje je bio kod dvorca.)
Nije problem bio što nas je izveo na Božić, nego nas je po najjačem pljusku poslao na tenkovski poligon na kojemu su rupe bile duboke i po jedan metar i prepune vode. Poručnik se zvao Makedon Stefanovski. Nikada ga ne ću zaboraviti.
Objavio sam ih oko 300. Izbor sam uvrstio u knjigu "Moji zagonetni stišići" (2017.) koje više nemam.
Objavi komentar