Brzo se sakrij u mene
Brzo se
sakrij u mene.
Ja ću
se u tebe skriti,
da ne
znam tko sam ja,
da ne
znaš tko si ti.
Sva se
u mene zavuci,
vani se
zima sprema,
to smrt
nas naša traži,
i vidi da nas nema.
Ona
Iza
njena čela šumi vasiona,
sijaset
svjetova iz ponora sja se,
dva sunca
joj resi kruna misaona,
pred
ljepotom njenom svemiri se gase.
Ti
Pišeš
Ti
pišeš
kako se
treba igrati i igrati,
a meni
kažeš:
Sakupljaj
te igračke!
Ti
pišeš
kako
treba maštati i maštati,
a ne
vidis od nosa ni bijele mačke.
Ti
pišeš
o nekoj
slobodnoj slobodi,
a meni:
-Mir!
Tišina!' - vičeš.
Ti
pišeš
kako
sunce dan u šetnju vodi,
a vani
najobicnija noć je,
pjesniče.
Ti
pišeš
o nekoj
tamo sreći,
o nekoj
ljubavi,
i nekom
miru...
A ja i
noćas sam moram leći.
Laku ti
noć , pjesmo na papiru!
U nama
su samo oči žive
Nismo
mi to što naša tijela hoće,
i što
se sada u jednom grču lome,
mi
ljubavi smo samo dvije samoće
u
životu ovom providnome.
Ko oka
dva što zajedno gledaju,
a jedno
drugo nikada ne vide.
Ko oka
dva što sjaj prelijevaju,
i
plaču, i snivaju stvari posve vidne.
Otvoreni
Kavez
Nešto
se divno dešava s nama,
osjećaš
li to i sama?
U nama
se pomiču neke granice
što su
nas stezale godinama.
I naša
ljubav, ko ptica u kavezu
kad joj
otvoriš vrata,
ustreptala
gleda u beskrajnu plavet,
i od
ljepote strah je hvata.
Već
sama pomisao da je slobodna,
da može
zaparati visine modre,
kavez
joj čini većim od svemira,
većim
od njene slobode.
Stihotvorac
Nema komentara:
Objavi komentar