To sam sastavio ja (188)

 

IDILA U VERONI (spajaljka)

Mjesec sija svom žestinom,

prosule se nebom zvijezde,

dok Verona spi.

 

Gluho doba noći je,

nigdje žive duše nema,

Cappuletti i Montecchi zlobne sanje sanjaju.

 

Ipak netko ima budan

i nečujno taj se kreće,

mora da je zaljubljen.

 

Ozari ga puna luna

i prepoznah tad neznanca,

bijaše to Romeo.

 

Pred palačom Montecchija

on zastade i oslušnu,

pa podviknu ljubljenu: „Julija, Julija“.

 

Odgovora kad ne dobi

u desnici nešto bljesnu ...

... Ustuknuh!

 

Čuh umilne zvuke

znanog jazz-glazbala,

Romeovu podoknicu voljenoj Juliji.

 

Mala noćna muzika

u jednom tonskom rodu

posvuda se širi.

 

Probudi se dragana,

ali i svi njeni,

poželješe trovatoru reći laku noć.

 

„Zbogom, moja mila,

ja sad moram poć“ -

čut ćemo se opet sutra cvijetu medeni.

 

(rad sa Čvorova autorskoga  prvenstva 1988.)

N. N.