Moj popis blogova

utorak, 2. srpnja 2019.

Zagonetači su i pjesnici (4) – ZVONKO MAĆAŠEVIĆ


Zvonko Maćašević (Gornji Varoš kraj Nove Gradiške, 28. svibnja 1963.) zagoneta od konca 70-ih godina XX. stoljeća. Pišući pjesme, aforizme prestao je zagonetati. Danas je umirovljeni hrvatski branitelj. Sve pjesme koje donosim iz stihozbirke su „Vrijeme sabiranja kamenja“ objavljene 2006.

Dobro odigrano

                                                                      zemaljskim bogovima
Bog je usto iz kreveta bijelog
duše mirne i čiste.
Dolje na zemlji, po svijetu cijelom
slaviše ljudi: „O, Kriste!“

Bog se smijao, digavši čelo.
Smijeh je parao visine.
Pogled mu pade na krvavo tijelo:
„Dobro si odigrao, sine!“

Epitaf

U haljini crnoj
za sandukom mojim
koraci će tvoji
zvoniti polako.

Ti ćeš me žaliti
i ti ćeš plakati,
a meni tek tada,
možda bit će lako.

Vrbina tužna pjesma

Pala je rosa po cvijetu gloga
Starica vrba priziva Boga.

Usahle grane zemlju joj takle
Godine lude k'o san promakle.

„Proljeća gdje ste prepuna soka.“
Uzdiše ona već trula boka.

Rukom joj taknu svenulo tijelo
Zalaja mjesec nad pustim selom.

Starost me njena poče da grije
A pjesma teče, tužno, tužnije.

Pjesmica o vili

Noćas su usnulim drumom
Zvonile potkovice.
Na svome krilatom konju
Kroz selo prjaha vila.

Mjesec, otpuhnuvši tamu,
Zažuti iznad ravnice.
Pri povjetarcu noćnom
Kosa se zlaćano lila.

Stihotvorac

Nema komentara: