Zvonko Maćašević (Gornji Varoš kraj Nove Gradiške,
28. svibnja 1963.) zagoneta od konca 70-ih godina XX. stoljeća. Pišući pjesme,
aforizme prestao je zagonetati. Danas je umirovljeni hrvatski branitelj. Sve
pjesme koje donosim iz stihozbirke su „Vrijeme sabiranja kamenja“ objavljene
2006.
Dobro odigrano
zemaljskim
bogovima
Bog je usto iz kreveta
bijelog
duše mirne i čiste.
Dolje na zemlji, po
svijetu cijelom
slaviše ljudi: „O,
Kriste!“
Bog se smijao, digavši
čelo.
Smijeh je parao visine.
Pogled mu pade na krvavo
tijelo:
„Dobro si odigrao, sine!“
Epitaf
U haljini crnoj
za sandukom mojim
koraci će tvoji
zvoniti polako.
Ti ćeš me žaliti
i ti ćeš plakati,
a meni tek tada,
možda bit će lako.
Vrbina tužna pjesma
Pala je rosa po cvijetu
gloga
Starica vrba priziva
Boga.
Usahle grane zemlju joj
takle
Godine lude k'o san
promakle.
„Proljeća gdje ste
prepuna soka.“
Uzdiše ona već trula
boka.
Rukom joj taknu svenulo
tijelo
Zalaja mjesec nad pustim
selom.
Starost me njena poče da
grije
A pjesma teče, tužno,
tužnije.
Pjesmica o vili
Noćas su usnulim drumom
Zvonile potkovice.
Na svome krilatom konju
Kroz selo prjaha vila.
Mjesec, otpuhnuvši tamu,
Zažuti iznad ravnice.
Pri povjetarcu noćnom
Kosa se zlaćano lila.
Stihotvorac
Nema komentara:
Objavi komentar